Oni su se vratili u BiH: "Ono gdje ste rođeni, to je uvijek u tebi - sada je pravi trenutak za povratak

Ideja se rodila, pojašnjava Malkić, nakon pandemije koronavirusa, kada je primijećen trend povratka ljudi u BiH, pojedinačno, ali i porodično.

U isto vrijeme, nastavlja, na društvenim mrežama i online medijima bile su dominantne teme odlaska iz BiH, što je kod njega izazvalo frustraciju.

Slaže se sa stavom da je potrebno ukazivati na probleme u društvu, ali u ovom slučaju, smatra on, to je doseglo "nezdravi nivo".

"Zamislite osobu u recimo srednjoj Bosni koja čita portale, čita depresivne vijesti, i naravno da će pomisliti: šta ću ja ovdje", dodaje Malkić.

Uprkos strahovima da bi se mogli sresti s problemom nedostatka sagovornika, jer neki od povratnika možda nisu spremni javno podijeliti svoju priču, tim iza produkcije ulazi u ovaj projekat i, kako je naglasio, "sve se vrlo brzo zakotrljalo".

"Prve priče su imale veliki odjek, bili smo iznenađeni, nakon prvih deset epizoda počeli smo primati poruke, gdje nam govore: odlučili smo se zbog vaših priča vratiti", ispričao nam je Malkić ukratko iskustvo s pokretanjem projekta RahatLand.

"Trava je najzelenija tamo gdje se zalijeva"

Osmančević, koji je BiH napustio sa 16 i pol godina, prvi je podijelio svoju priču i otkrio šta ga je motiviralo na povratak iz Švedske.

RahatLand kanal je slučajno pronašao na YouTubeu, a prva priča koju je poslušao je priča povratnika Emira iz Banja Luke, koji se u rodni grad vratio iz Amerike.

Kao i u Emirovoj priči, ni kod Armina nije sve išlo glatko. Ipak, ni jedan ni drugi nisu odustali.

"Na prvu (Emir) nije uspio da ostvari šta je naumio, ali s više povrataka je pronašao sebe, kao što je njegova majka rekla: trava je najzelenija tamo gdje se zalijeva. I ja sam iz trećeg pokušaja se vratio u BiH, na kraju je uspjelo. Tvrdim da je sada pravo vrijeme i pravo mjesto za sve ljude koji se žele vratiti. Trenutak povratka je bolji nego ikad", smatra Armin.

Ipak, Melihina priča je izazvala najviše reakcija na kanalima RahatLanda.

Iz BiH je otišla s roditeljima kao beba od 8 mjeseci. Iz Srebrenice je prvo stigla u Njemačku, a potom u Ameriku. Meliha je pravi primjer da ono što zovemo bosanska duša i toplina ostaju i opstaju u svim uslovima. Slušajući njenu priču, osjetimo tu toplinu i iskrenost koja je svojstvena ljudima u BiH. Na pitanje kako se osjećala u Americi s obzirom na svoje porijeklo i na sredinu u koju je odrastala, odgovara:

"Uvijek sam se osjećala da nisam dovoljno Amerikanka, ali ni dovoljno Bosanka, uvijek sam se osjećala da ne znam gdje sam, moja ljubav prema Bosni ne mogu objasniti, to je nešto što je u meni uvijek bilo, ali trebao mi je moj muž koji je kada sam ga upoznala upalio tu vatru. Ono gdje ste rođeni, to je uvijek u tebi", ističe Meliha, koja sada dijeli sreću i sa vlastitom djecom, budući da odrastaju u BiH i imaju sretno djetinjstvo.

Sumnju u njezinu odluku izrazili su mnogi, pitajući da li je odluka o povratku dobra za njenu djecu.

"Iskreno ne znam, moje je kao majci da mi djeca budu broj jedan, da znaju da je mama bila tu za njih, da smo pravili sjećanja zajedno. Ja to nisam imala, moji su roditelji puno radili, i puno ih poštujem zbog toga. Nekad se osjećam kao odrasla osoba, ali nekad i kao to dijete sto je željno roditelja, i to ne želim za svoju djecu, hoću da imaju djetinjstvo. Svi prave svoju sudbinu, ali nama je u Bosni najljepše", smatra Meliha.

Odrastanje u stranoj sredini bilo je teško, posebno s roditeljima koji odmah po dolasku u Ameriku nisu dobro poznavali jezik. Često je to i nesigurnost u novoj sredini oblikovalo njihove odluke koje su utjecale i na Melihino odrastanje.

Osvrnula se na jedan primjer zbog kojeg je možda ranije žalila, ali iz ovog ugla i s ove distance je zahvalna.

"Bila sam dobra u trčanju, imala sam trenera i on je meni u 4. ili 5. razredu rekao da sam dobr ai da se trebam upisati u klub. Kada sam došla u srednju htjela sam da se upišem, ali roditelji nisu dozvolili jer nisu razumjeli, njima je taj koncept bio težak, nije njihova zemlja, ne razumiju jezik, ne znaju ko je trener, ne poznaju dobro zakone. Njima je bilo važno da sam sigurna, da znaju šta se dešava sa mnom. Mnogo stvari sam izgubila, i nekad me neko pita da li mi je žao. Iskreno, nije mi žao, jer moji roditelji su bili negdje gdje nisu ništa razumjeli, ali kroz mene su naučili, ta ko da je moj (mlađi) braat imao sve što ja nisam. Jako sam ponosna na njega, dobar je u nogometu, ima svoj tim i trener je", prepričala nam je.

Priče slične Melihinoj možemo naći u mnogim zemljama gdje danas žive ljudi iz BiH, oni koji su otišli godinama unazad, a i njihovi potomci.

"Razumijem ljude koji su odrasli vani, svi imamo nekako istu priču, mnogi su se javili i rekli mi da se vide u mojoj priči i ponosna sam na te ljude, jer samo mi razumijemo kako nam je bilo teško", dodala je.

Opširnije o iskustvu Melihe i Armina pogledajte u nastavku:

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad